Članice EU raspravljaju o direktivi o minimalnoj plaći. Hrvatska, iako deklarativno pozdravlja direktivu, ne odobrava od Komisije proklamirani cilj da kolektivnim ugovorima pokrije 70 posto radnika.
Minimalne plaće u većini zemalja Europske unije (EU) nisu adekvatne te je stoga Europska komisija (EK), nakon provedenih konzultacija, krajem listopada predložila donošenje Direktive o primjerenim minimalnim plaćama u Europi.
Minimalne plaće u većini zemalja Europske unije (EU) nisu adekvatne te je stoga Europska komisija (EK), nakon provedenih konzultacija, krajem listopada predložila donošenje Direktive o primjerenim minimalnim plaćama u Europi.
O tekstu tog dokumenata započele su konzultacije među članicama EU, a već sada dosta država, uz načelnu podršku budućem zakonodavnom rješenju, iznosi niz kritika na sadržaj dokumenta.
Komisija je zakonodavno rješenje predložila kako bi radnici u Uniji, gdje god bili zaposleni, bili zaštićeni instrumentom primjerene minimalne plaće kojim im se omogućuje pristojan život.
„Ako su primjerene, minimalne plaće imaju pozitivan socijalni učinak, ali i šire gospodarske koristi jer se smanjuje nejednakost plaća, održava domaća potražnja te jačaju poticaji za rad. Primjerene minimalne plaće mogu pomoći i u smanjenju razlike u plaćama između muškaraca i žena jer minimalnu plaću češće zarađuju žene. Prijedlogom se usto osigurava pošteno tržišno natjecanje te tako štite poslodavci koji radnicima isplaćuju pristojne plaće“, navela je EK.
Pritom je EK istaknula kako je trenutačna kriza uzrokovana koronavirusom posebno pogodila sektore s većim udjelom radnika s niskim plaćama, kao što su čišćenje, maloprodaja, zdravstvena i dugotrajna skrb te skrb u kući.
„Osiguravanje pristojnog života za radnike i smanjenje siromaštva zaposlenih nije samo važno tijekom krize, nego je ključno i za održiv i uključiv gospodarski oporavak“, istaknula je EK.
Europska komisija: 70 posto radnika bi trebalo biti pokriveno kolektivnim ugovorima
Minimalne plaće postoje u svim zemljama članicama, no različito se reguliraju. U 21 zemlji EU, a među njima je i Hrvatska, minimalna plaća propisana je zakonom, dok je u šest zemalja (Austrija, Cipar, Danska, Finska, Italija i Švedska), kako navodi Komisija, ona predmet kolektivnog pregovaranja. Odnosno, uređuje se isključivo kolektivnim ugovorima.
„Međutim, u većini su država članica minimalne plaće nedovoljne i/ili na njih pravo ne ostvaruju svi radnici. Predloženom se direktivom stoga u EU-u stvara okvir za primjerenije minimalne plaće i šire korištenje tog instrumenta kako bi se zaštitili radnici“, ustvrdila je EK.
No cilj direktive nije usklađivanje razine minimalnih plaća unutar EU-a, niti uspostava jednoobraznog mehanizma za određivanje minimalnih plaća u državama članicama, jer Unija u tim pitanjima nema nadležnost. Cilj je uspostaviti minimalne uvjete za određivanje adekvatne minimalne plaće s jasnim i stabilnim kriterijima, koji će biti redovito i pravodobno dopunjavani te osigurati uključenost socijalnih partnera.
Naime, EK navodi da zemlje koje minimalne plaće dogovaraju kroz kolektivne pregovore u pravilu imaju manje radnika s minimalnim plaćama i one su uglavnom veće nego u zemljama u kojima se to zakonski propisuje. Komisija stoga preporučuje kolektivno pregovaranje te navodi kako bi pokrivenost radnika kolektivnim ugovorima trebala biti najmanje na razni od 70 posto.
S druge strane, zemlje koje minimalne plaće propisuju zakonom trebaju uspostaviti jasne, transparentne i stabilne kriterije za određivanje adekvatnosti minimalnih plaća. Ti kriteriji, smatra Komisija, trebaju uključivati barem kupovnu moć minimalnih plaća i uzimati u obzir poreze i socijalne benefite, opći rast bruto plaća, razvoj produktivnosti.
Vlada RH štiti pravo radnika da se u sindikat – ne udruži
Prijedlog EK o tome da bi najmanje 70 posto radnika trebao biti pokriven kolektivnim ugovorima, izazvao je najviše prijepora u dosadašnjem usuglašavanju na razini članica EU. Taj detalj i za Hrvatsku je „sporno“ odnosno „otvoreno pitanje“.
„Hrvatska smatra da je prag od 70 posto pokrivenosti kolektivnim ugovorima, koji je očigledno postavljen kao ideal kojemu treba težiti, previsok te da ničime nije opravdano određivanje upravo navedenog udjela, a ne primjerice 65 ili 75 posto“, navodi Hrvatska u svom stajalištu na tekst direktive. Dodaje pritom da pokrivenost radnika kolektivnim ugovorima, između ostalog, ovisi o volji radnika za udruživanjem u sindikate, a „osnovno načelo slobode udruživanja obuhvaća i pravo radnika da se u sindikat ne udruže“.
Prijedlog direktive predviđa i obavezu država članica u poduzimanju mjera za promicanje izgradnje i jačanje kapaciteta socijalnih partnera za sudjelovanje u kolektivnom pregovaranju o određivanju plaća te poticanje konstruktivnih, smislenih i utemeljenih pregovora o plaćama među socijalnim partnerima.
Hrvatska smatra upitnim, promatrajući te odredbe isključivo s pravne strane, ulazi li se njima u djelokrug predložene direktive jer je njeno „područje minimalna plaća, a ne kolektivno pregovaranje“.
Stav je Hrvatske da odredbe o poticanju socijalnog dijaloga od strane same države kao i odredbe o postotku radnika koji trebaju biti obuhvaćeni kolektivnim ugovorima ne bi smjele biti obvezujuće, već da ih treba urediti „pravno neobvezujućim dokumentom“. Naime, kako stoji u hrvatskom stajalištu, „država članica bi trebala preuzeti obvezu utjecati na kolektivno pregovaranje na način da se poveća pokrivenost subjekata radnog odnosa kolektivnim ugovorima, pri čemu se ne uzima u obzir da kolektivno pregovaranje ovisi o volji strana koje bi kolektivno pregovarale“.
Hrvatska u skupini zemalja s niskim plaćama
Zbog čega je Hrvatskoj problematično propisivanje obaveze da je najmanje 70 posto radnika pokriveno kolektivnim ugovorima, najzornije prikazuje trenutno stanje o pokrivenosti radnika kolektivnim ugovorima.
Hrvatska pripada skupini 10 zemalja EU s niskim plaćama. Osim nje, u toj su grupi Bugarska, Rumunjska, Litva, Latvija, Mađarska, Poljska, Slovačka, Estonija i Češka.
Plaćama ugovorenim kolektivnim pregovaranjem, pokazuju podaci ETUC-a iz rujna 2020. godine, u Hrvatskoj je pokriveno svega 45 posto radnika. Tijekom dva desetljeća ta je pokrivenost pala 19 posto.
Međutim, Hrvatska u skupini tih deset promatranih zemalja stoji najbolje. Najbliža joj je Češka s pokrivenošću od 30 posto, dok su sve ostale zemlje ispod tog postotka. Primjerice, u Slovačkoj je kolektivnim ugovorima pokriveno 25 posto radnika, Mađarskoj 21 posto, Poljskoj 17 posto radnika, a u Bugarskoj i Rumunjskoj po 23 posto radnika.
Zanimljiv je i podatak koliko je radnika u tim zemljama, u periodu od 2000. do 2020. godine, ostalo bez zaštite sindikata. I dok je u Hrvatskoj zabilježen pad od 19 posto, u Rumunjskoj je on čak 77 posto, a u Bugarskoj 33 posto, u Slovačkoj 26 posto, u Mađarskoj 17 posto. U ostalim zemljama bilježi se pad od četiri do osam posto.
Ciljanih 70 posto već je dosegnula ili znatno premašila četvrtina zemalja EU
Istodobno, kolektivnim ugovorima je na razini EU27 pokriveno 61 posto radnika. Daleko iznad tog prosjeka su Danska (82 posto), Belgija (93 posto), Francuska (94 posto), Austrija (98 posto). Predloženom direktivom ciljanih najmanje 70 posto radnika obuhvaćenih kolektivnim pregovorima, već su sada dosegnule i Nizozemska, Portugal te Slovenija.
Europska konfederacija sindikata, baš kao i EK, ukazuje da je razina plaća u Europi usko povezana s tim jesu li radnici obuhvaćeni kolektivnim ugovorima ili ne. Tako u devet od deset članica EU s najnižim prosječnim i minimalnim plaćama, svega 7 do 30 posto radnika ima plaće koje su ugovorene pregovorima sa sindikatima.
S druge strane, u sedam od 10 zemalja u kojima se bilježe najviše plaće, više od 70 posto radnika „pokriveno“ je pregovorima sa sindikatima.
No, kako ETUC upozorava, problemi postoje u svakoj zemlji pa tako npr. u Njemačkoj 19 milijuna radnika nije obuhvaćeno kolektivnim pregovaranjem. U cijeloj Europskoj uniji, riječ je o 76 milijuna radnika ili 39 posto svih zaposlenih.
Odredbe direktive o primjerenim minimalnim plaćama u dijelu koji govori da bi najmanje 70 posto radnika trebalo biti pokriveno kolektivnim ugovorima nisu sporne samo Hrvatskoj, već i dijelu drugih zemalja s nižim plaćama i niskom obuhvatom radnika kolektivnim ugovorima. To je pitanje tako otvoreno i za Slovačku, Poljsku, Litvu, Latviju, Češku, Mađarsku. No, EK ističe kako prijedlog direktive ne nameće državama članicama dosezanje praga koji se odnos na pokrivenost radnika koji primaju minimalnu plaću kolektivnim ugovorima.
S druge strane, razvijenije zemlje s kulturom kolektivnog pregovaranja pitaju se kako će se to odraziti na njihov model socijalnog dijaloga. Primjerice, Danska ističe kako želi zadržati model bez utjecaja politike i ubuduće te je protiv svakog prijedloga koji bi mogao potkopati njihov model tržišta rada direktno ili indirektno. Ta je zemlja jedina u kojoj je u periodu od 2000. do 2020. godine došlo do porasta broja radnika koji su pokriveni kolektivnim ugovorima i to za pet posto. Slično razmišlja i Austrija.
Hrvatska protiv miješanja države, unatoč proklamiranog dijaloga preko GSV-a
Poticanje socijalnog dijaloga kroz direktivu o minimalnoj plaći, primjerice, nije sporno Belgiji i Bugarskoj koje tu inicijativu pozdravljaju. Hrvatska smatra da te odredbe ne trebaju biti obvezujuće te da tu država ne bi trebala imati utjecaja.
Istodobno, da bi država trebala imati aktivnu ulogu u razvoju socijalnog dijaloga i kolektivnog pregovaranja proizlazi iz Sporazuma o osnivanju Gospodarsko-socijalnog vijeća (GSV). To je tripartitno tijelo sastavljeno od Vlade i predstavnika socijalnih partnera – sindikata i poslodavaca.
„Vlada i socijalni partneri suglasni su da je socijalni dijalog jedna od najvažnijih demokratskih vrednota društva i temeljni uvjet zajedničkog djelovanja na ostvarivanju postavljenih ciljeva i postizanja konsenzusa o razvoju hrvatskog društva“, stoji u Sporazumu o osnivanju GSV-a.
GSV se, nadalje, osniva radi zaštite i promicanja gospodarskih i socijalnih prava, odnosno interesa radnika i poslodavaca, vođenja usklađene gospodarske, socijalne i razvojne politike te poticanja, sklapanja i primjene kolektivnih ugovora.
Izvor: Faktograf.hr
