Zakon o minimalnoj plaći stupio je na snagu 1. siječnja 2019. godine (NN 118/18). Nove izmjene i dopune navedenog Zakona Vlada RH predložila je na svojoj sjednici 19. kolovoza 2021. godine a stupit će na snagu 1. studenoga 2021. godine.
Već ranijim Zakonom (NN 130/17), definicija minimalne plaće je precizirana te je izrijekom navedeno da se u takvu plaću ne ubrajaju povećanja koja radniku pripadaju za noćni rad i rad nedjeljom, blagdanom ili nekim drugim danom za koji je zakonom određeno da se ne radi.
Minimalna plaća treba biti socijalno ekonomski zaštitni instrument održavanja egzistencijskog minimuma, njezin bi se udio u prosječnoj plaći trebao postepeno povećavati, a njezina visina trebala bi omogućiti ostvarivanje gospodarskih i socijalnih interesa radnika koji imaju najniža primanja te omogućiti poslodavcima kvalitetnije planiranje poslovne godine, kao i jednostavnije usklađivanje s aktualnim gospodarskim kretanjima.
Postepeno povećanje spomenutog udjela vidljivo je zadnjih pet godina kada je udio s 38% u 2016. godini porastao na preko 46% u 2020. i 2021. godini.
| Godina | Bruto iznos | Neto iznos | Udio u bruto prosječnoj plaći |
| 2016. | 3.120,00 | 2.496,00 | 38,00% |
| 2017. | 3.276,00 | 2.620,80 | 38,42% |
| 2018. | 3.439,80 | 2.751,84 | 41,14% |
| 2019. | 3.750,00 | 3.000,00 | 44,54% |
| 2020. | 4.062,51 | 3.250,00 | 46,49% |
| 2021. | 4.250,00 | 3.400,00 | 46,29% |
Minimalna plaća je propisana kao mjesečni iznos, slijedom čega poslodavac ne smije isplatiti manji iznos od propisanog neovisno o broju radnih sati tijekom mjeseca. To posebno dolazi do izražaja u prerađivačkoj industriji, budući manji broj radnih dana u mjesecu znači i manji broj radnih sati, i obrnuto, što se izravno odražava na produktivnost.
Kada se minimalna plaća isplaćuje uvijek u istom mjesečnom iznosu, radnik tada za različiti broj odrađenih sati dobiva isti iznos, što činjenično znači da je zapravo različito plaćen za svoj rad odnosno za pojedine sate svoga rada. Također, prilikom propisivanja izuzimanja pojedinih osnova za povećanje plaće iz minimalne plaće, nisu izuzeta i obvezna zakonska povećanja plaće koja radniku pripadaju po osnovi otežanih uvjeta rada.
Uredbom o visini minimalne plaće za 2021. godinu utvrđen je iznos minimalne plaće od 4.250,00 kuna bruto, što predstavlja uvećanje od 187,49 kn u odnosu na 2020. godinu. Međutim, sukladno podacima Državnog zavoda za statistiku, ukupan broj radnika koji primaju minimalnu plaću i dalje je visok. U prosincu 2020. godine udio radnika koji primaju minimalnu plaću iznosio je 4,22% (nešto manje od 46.000 radnika) dok je prosječan udio primatelja minimalne plaće u prvom kvartalu 2021. godine iznosio 4,73% (nešto više od 52.000 radnika).
Prema dostupnim podacima Državnog inspektorata – inspekcije rada, i dalje je značajan udio pokrenutih prekršajnih postupaka koji se odnose na neisplatu zakonom propisane minimalne plaće radnicima. Naime, tijekom 2020. godine utvrđeno je da poslodavci za 1.689 radnika nisu isplatili niti minimalnu plaću, zbog čega je Državni inspektorat podnio optužne prijedloge zbog sumnje na počinjenje 318 prekršaja iz Zakona o minimalnoj plaći.
Također, evidentirane su i teškoće u provedbi propisa i nadzoru nad njihovom primjenom ako se plaća ugovara u neto iznosu, a određena specifična problematika nastaje i uslijed činjenice da niti u jednom važećem propisu nije izrijekom zabranjeno odreći se od isplate minimalne plaće. Sve navedeno otvara mogućnosti zlouporaba.
Značajan problem u pojedinim granama gospodarstva predstavlja rad nedjeljom i blagdanom te prekovremeni i noćni rad koji nisu adekvatno plaćeni za sate rada u takvim uvjetima. Iako Zakon o radu, kao opći propis o radnim odnosima, propisuje osnove za obvezno zakonsko povećanje plaće, iznos povećanja uređuju drugi izvori prava koji poslodavca obvezuju. Povećanje može biti izraženo i u najmanjoj novčanoj jedinici u Republici Hrvatskoj, a da pritom bude u skladu s općim propisom o radu odnosno da u takvom slučaju ne postoji prekršajna odgovornost poslodavca.
S obzirom da svaka djelatnost ima određene posebnosti koje ju karakteriziraju, povećanja plaće su često definirana kolektivnim ugovorima na vrlo neujednačen način i bez mogućnosti prekršajnog sankcioniranja ako tako ugovorena povećanja nisu u cijelosti isplaćena. Nesigurnosti pridonosi i činjenica da je u Republici Hrvatskoj nedostatna pokrivenost radnika kolektivnim ugovorima.
Zakon o radu (NN 93/14, 127/17 i 98/19) uređuje mogućnost da ministar nadležan za rad, na prijedlog svih stranaka kolektivnog ugovora, može proširiti primjenu kolektivnog ugovora, sklopljenog s udrugom poslodavaca ili udrugom poslodavaca više razine, na poslodavca koji nije član udruge poslodavaca ili udruge poslodavaca više razine koja je potpisnica kolektivnog ugovora. Preduvjeti za to jesu postojanje javnog interesa za proširenje kolektivnog ugovora te činjenica da su kolektivni ugovor zaključili sindikati koji imaju najveći broj članova i udruga poslodavaca koja ima najveći broj radnika, na razini za koju se isti proširuje.
U Republici Hrvatskoj trenutno postoji samo jedan kolektivni ugovor koji ima proširenu primjenu sukladno općem propisu o radu i kao takav obvezuju sve poslodavce koji obavljaju djelatnosti području na koje je isti proširen. Iako je pretpostavka za proširenje primjene kolektivnog ugovora postojanje javnog interesa, i usprkos činjenici da o proširenju kolektivnog ugovora odlučuje ministar, izostala je sustavna kontrola primjene takvih ugovora. Kršenje njihovih odredbi posebno pogađa radnike u pogledu neisplate najnižih ugovorenih plaća, dok se neisplata dijela plaće smatra jednim od pojavnih oblika neprijavljenoga rada.
Nacionalnim programom za suzbijanje neprijavljenoga rada u Republici Hrvatskoj za razdoblje 2021. – 2024. utvrđena je mjera uvođenja nadzora nadležnog inspekcijskog tijela nad primjenom kolektivnih ugovora s proširenom primjenom u pogledu isplate minimalne plaće.
Unaprjeđenje zakonodavstva koje se odnosi na uređenje minimalne plaće dio je programske politike Vlade RH za mandatno razdoblje 2020.-2024., a dijelom je povezano i s implementacijom načela Europskog stupa socijalnih prava, usvojenih 17. studenoga 2017. u Goeteborgu, koji predstavljaju smjernice europskim politikama prema jakoj socijalnoj Europi. Naime, minimalna plaća u fokusu je i europskih politika, a osiguranje pravedne minimalne plaće za sve radnike u Europskoj Uniji jedan je od prioritetnijih ciljeva jer razina minimalne plaće izravno utječe na rasprostranjenost siromaštva među zaposlenima (tzv. In-work poverty).
