Svaki treći radno sposoban stanovnik je bez posla

Teško je razumjeti golemu neravnotežu između broja nepopunjenih radnih mjesta i broja radno neaktivnih stanovnika. Mnogo je razloga za to, a uglavnom se kriju u promjeni strukture lokalnoga gospodarstva i s tim povezanim nedostatkom vještina i iskustva, u diskriminaciji prema različitim osnovama kao i u neuspjelu traženju posla.

Koliko god zvučalo nevjerojatno, Hrvatska s jedne strane vapi za velikim brojem radnika usprkos nastavku pandemije, a s druge prema najnovijim podacima Eurostata zauzima uvjerljivo drugo mjesto prema broju radno sposobnih, a neaktivnih stanovnika u Europskoj uniji, odmah iza Italije.

Iako stručnjaci sugeriraju da nije lako utvrditi zašto Hrvatska uporno ima toliki nesrazmjer između potrebne i aktivne radne snage, neke se zaključke može izvući iz dostupnih podataka. Udio radno sposobnih, ali neaktivnih stanovnika inače se uredno smanjuje, pa je tako u Hrvatskoj prošle godine neaktivno bilo 32,9 posto radno sposobnog stanovništva (15 – 64 godine), što je 0,6 posto manje u usporedbi s 2019., ali i znatno manje od 37,4 posto od 2002. naovamo.

Jednostavno ne žele radit

Usprkos tome, udio neaktivnih radnika tvrdoglavo Hrvatsku drži pri vrhu liste, a razloga za to je mnogo, iako nisu svi specifični za Hrvatsku. Neovisno o tome, teško je razumjeti golemu neravnotežu između broja nepopunjenih radnih mjesta i broja radno neaktivnih stanovnika, pogotovo kada taj trend ni iznimno teška pandemijska 2020. nije uspjela osjetno promijeniti. Broj zaposlenih je slijedom državnih mjera uglavnom očuvan tijekom prošle godine, a neočekivano brz ekonomski oporavak ove odmah nas je vratio na staro u pogledu manjka radnika u određenim sektorima. Štoviše, dva razorna potresa dodatno su povećala potrebu za radnicima u građevinskom sektoru, koji je i prije toga muku mučio s nalaskom radne snage.

Bivši ravnatelj Državnog zavoda za statistiku Marko Krištof tvrdi da iz statističkih podataka nije moguće utvrditi razloge ekonomske neaktivnosti, ali ističe pitanje spremnosti radno sposobnih na rad. Primjerice, usprkos smanjenju broja neaktivnih osoba u dobnoj skupini 20 – 64 tijekom 11 godina za 14 posto, s prosječno 790.750 tisuća 2010. na 680.000 prošle godine, posebno u oči upada podatak da u dobnoj skupini od 25 do 49 godina, dakle među ljudima u naponu snage, među radno neaktivnima čak 69,6 posto ne želi raditi, a taj postotak za one u rasponu od 50 do 64 godine starosti penje se na iznimno visokih 84,2 posto.

U Hrvatskoj gospodarskoj komori potvrđuju uvelike Krištofovu tezu da neki ljudi jednostavno ne žele raditi, ali i nude razloge za takvo stanje poput povoljne financijske situacije u obitelji (primjerice, kućanice kao uzdržavani članovi obitelji), korisnika socijalnih transfera, prijevremeno umirovljenih (bilo slijedom vlastitog odabira zahvaljujući povoljnim otpremninama, bilo prisilno), pripadnika sive ekonomije te rentijera, što u hrvatskom slučaju, dobro je poznato, obuhvaća velik dio stanovništva.

Zbog toga Hrvatska ima i najmanji radni vijek, koji iznosi 32,8 godina i među najmanjima je u EU (iza Italije i Grčke) te je manji za gotovo desetljeće nego u članicama sa sjevera EU, Danske, Nizozemske i Švedske, zaključuju u HGK.

Trajno zaboravljeni

Nebojša Stojčić, prorektor za poslovanje na Sveučilištu u Dubrovniku, neaktivno radno stanovništvo definira kao osobe koje nisu zaposlene, ali su odustale od traženja posla, što je vjerojatno najkoncizniji opis te skupine radnika. Prema Stojčiću, takve osobe obično nisu uključene u službene statistike nezaposlenosti ili se smatraju „skriveno zaposlenima“.

Što se njega tiče, razloge za ovako bogatu skupinu radno sposobnih, ali neaktivnih stanovnika treba tražiti u promjeni strukture lokalnoga gospodarstva i s tim povezanog nedostatka vještina i iskustva, u diskriminaciji prema različitim osnovama kao i u neuspjelom traženju posla.

Kada govorimo o ovoj kategoriji stanovništva iz Hrvatske perspektive, onda uzroke pojave možemo tražiti u nekoliko područja. S jedne strane, proteklih desetljeća struktura našega gospodarstva znatno se izmijenila. Aktivnosti koje su dominirale ekonomskim krajobrazom pojedinih područja u potpunosti su iščezle, a lokalnom stanovništvu nisu se otvorile nove perspektive u istim ili povezanim sektorima. Posebice je to izraženo u manjim sredinama koje su nekad slovile za industrijska središta, a danas bismo ih mogli smatrati područjima koja su zaboravljena tijekom tranzicije. U takvim uvjetima dio stanovništva, ponajprije starije dobi, nije se snašao i ostao je izvan tržišta rada, precizan je Stojčić.

Dio radne snage, nažalost, ostao je trajno zaboravljen u nerijetko naglim promjenama strukture ekonomije, što nije slučaj samo u Hrvatskoj, nego i u razvijenim ekonomijama. Problematika „zaboravljenih“ u SAD-u i Ujedinjenom Kraljevstvu već neko je vrijeme politički mainstream i ima sve veći utjecaj na oblikovanje tamošnjih politika. Mnogi upravo te skupine, koje nisu nužno ograničene na starije radnike, već i neke mlađe, smatraju ključnim faktorom u neočekivanim rezultatima kao što su odluka Velike Britanije da napusti Europsku uniju ili uspjeh Donalda Trumpa na prethodnim izborima. No, to je tek dio priče, razloga ima još.

Rentijerski mentalitet

Tako ni Stojčić ne propušta spomenuti rentijerski mentalitet, koji je ipak nešto specifičniji za ovo podneblje zahvaljujući razvijenom turističkom sektoru. Rentijerska ekonomija, smatra, umanjuje sklonost traženju formalnog zaposlenja pa uzroke neaktivnosti dijelom trebamo tražiti i u rastu apartmanizacije.

Osim toga, visoka stopa neaktivnosti u Hrvata proizlazi iz obrazovnog sustava koji ne „proizvodi“ radnu snagu potrebnu tržištu rada, nastavlja Stojčić.

S jedne strane imamo nedostatak kadrova koje tržište traži, a s druge u pojedinim područjima iz sustava izlazi veći broj učenika i studenata nego što ih tržište može apsorbirati. Među njima zasigurno ima i onih koji su obeshrabreni, smatra Stojčić.

Posljednji razlog koji nudi stručnjak s hrvatskog juga je i vrlo niska mobilnost radne snage, isto problem nešto uočljiviji u Hrvatskoj u usporedbi s mnogim drugim državama. Hrvati često jedva mogu prežvakati mjesto rada udaljeno od mjesta stanovanja, kamoli seljenje u sasvim drugi grad radi posla. Ipak, trend nije obeshrabrujući. Stojčić ukazuje na pomake u vezi s time, ali, kako to obično bude s Hrvatskom, prespore, zbog čega je zemlja i dalje pri vrhu po stopi neaktivnog stanovništva u dobi od 15 do 64 godine.

Među njima je manje od deset posto osoba s tercijarnim obrazovanjem, a više od 40 posto populacije starije od 50 godina ubraja se u tu kategoriju, što potvrđuje tezu da je riječ o dijelu stanovništva koji je na neki način gubitnik tranzicije, objašnjava Stojčić.

Planiranje obrazovne politike

S obzirom na sve navedene probleme, jasno je da promjena trenda nije nimalo lak posao jer zahtijeva međuresorni pristup intervencijama u područjima obrazovanja, tržišta rada i poduzetništva.

Stojčić vjeruje da se u idućem razdoblju može očekivati padanje broja neaktivnih usporedo s dubljom integracijom u europske ekonomske tokove i starenjem populacije, koja već čini većinu neaktivnih.

Međutim, obrazovnu politiku dugoročno treba planirati u skladu s razvojnim vizijama i predviđanjima potreba gospodarstva kako bi tržište rada moglo odgovoriti na njih. U svemu tome ne treba zaboraviti ni nužnost cjeloživotnog obrazovanja i kontinuiranog usavršavanja, koja je zapravo najbolji način smanjivanja udjela obeshrabrenih radnika u populaciji, poručuje.

Izvor: https://lider.media/poslovna-scena/hrvatska/trziste-ne-rada-tko-kaze-da-nema-radnika-svaki-treci-radno-sposoban-stanovnik-bez-posla-je-138074

Leave a Comment

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *