Procjenjuje se da je do sredine lipnja 2021. od COVID-19 umrlo više od 3,5 milijuna ljudi, a ta brojka i dalje raste. Milijuni radnika koji su na prvoj liniji obrane nemaju pristup pravima i standardima koje zaslužuju, jer njihove vlade ne priznaju COVID-19 kao profesionalnu bolest.
Zdravlje i sigurnost trebali bi biti temeljno pravo na radu, a to je pokazala i pandemija ukazujući da sigurnost na radnom mjestu znači i provođenje zaštite od zaraznih bolesti za radnike.
Istraživanje UNI Global Uniona, međunarodne udruge sindikata usluga koji okuplja 20 milijuna članova diljem svijeta, pokazuje da su neke vlade uključile čitav niz zdravstvenih i materijalnih zaštita radnika od COVID-19, dok druge pak dopuštaju da ključni radnici dalje padaju na prvoj liniji obrane.
Ovaj raznoliki odgovor na pandemiju na razinama različitih jurisdikcija pokazuje potrebu za vodstvom Međunarodne organizacije rada. Prepoznavanje COVID-19 kao profesionalne bolesti pomoglo bi usmjeravanju lokalnih i nacionalnih vlada da djeluju i postave osnovne standarde koji će kad budu doneseni poslati jasan signal radnicima na prvoj fronti – da njihova odricanja više neće biti zanemarivana.
Procjenjuje se da je do sredine lipnja 2021. od COVID-19 umrlo više od 3,5 milijuna ljudi, a ta brojka i dalje raste. Godina 2020. bila je najopasnija za mnoge gospodarske sektore, ne samo u poslovnom pogledu nego i vezano za zaštitu na radu, s iznimno visokim rizicima posebice za radnike u zdravstvenom sektoru. Pandemija Koronavirusa izrazito pogađa žene, migrante, radnike na nestalnim poslovima i druge ranjive skupine za koje je vjerojatnije da će raditi u ključnim, ali podcijenjenim i potplaćenim poslovima na prvim crtama udara i obrane od pandemije COVID-19. Nažalost, milijuni radnika koji su na prvoj liniji obrane nemaju pristup pravima i standardima koje zaslužuju, jer njihove vlade ne priznaju COVID-19 kao profesionalnu bolest.
Profesionalne bolesti
Profesionalne bolesti su bolesti ili stanja koje nastaju zbog izloženosti čimbenicima rizika koji proizlaze iz rada. U mnogim zemljama radnici imaju dodatna prava vitalna za socijalnu zaštitu i zdravlje, koja inače ne bi ostvarili da njihovi uvjeti rada ne uzrokuju profesionalne bolesti. Tu su uključeni plaćeni medicinski troškovi, troškovi dugotrajne njege, te pokriće pune naknade plaće za vrijeme bolesti i liječenja.
Dok je demonstracija ozljede na radu obično izravna, vidljiva i ne može se negirati, znatno je teže tamo gdje bolest kruži određenom sredinom. U tim slučajevima često je teret dokazivanja na radnicima, koji moraju pružiti medicinske dokaze da je bolest direktno povezana s radnim mjestom.
Da bi ispravile ovu situaciju, mnoge vlade u svijetu su usvojile zakone i politike koje jesu na temelju iskustva, prakse i medicinskih dokaza, unaprijed pretpostavljaju s kojim zanimanjima i radnim mjestima se povezuju određene profesionalne bolesti. Takvim propisima, koje struka smatra najboljom praksom, prebačen je teret dokazivanja s radnika prema poslodavcima i regulatorima koji trebaju osigurati sigurne radne uvjete.
Rijetki prepoznaju COVID-19 kao profesionalnu bolest
Za COVID-19 veza bolesti i radnog mjesta postala je glavno sporno pitanje, jer je virusno opterećenje u cijeloj zajednici iznimno visoko, a mnogi su slučajevi asimptomatski ako nema pojave simptoma dugog odnosno ozbiljnog oboljenja od COVID-a. Navedene politike kojima se pretpostavljaju rizici i oboljenje od profesionalne bolesti a koji daju radnicima direktan pristup pravima i zaštiti najbolji su put. No, u pogledu COVID-a vrlo malo vlada je unijelo takve politike u svoje propise.
Kako bi dijagnosticirali ovaj pandemijski jaz, njegove razmjere i razlike u mnogim zemljama i pravnim režimima, UNI Global Union i ITUC (Međunarodna konfederacija sindikata) analizirali su 181 nacionalni i regionalni odgovor na virus (studija je obuhvatila 124 države, kao i 37 američkih država, 13 kanadskih provincija i teritorija, te 7 australskih država).
Ono što je otkriveno je zabrinjavajuće. Naknade radnicima, oblici nagrađivanja, programi socijalne sigurnosti, zdravstvene mjere zaštite i javno zdravstvo tek u rijetkim sustavima bili su dovoljni za rješavanje utjecaja pandemije COVID-19 na radnike:
• Tek nešto više od polovice (98 država i regija) prepoznalo je COVID-19 kao moguću profesionalnu bolest kroz formalni regulatorni postupak. Od 181 jurisdikcije, samo 6% je imalo presumpcijske politike za sve radnike, te 17% za zdravstvene radnike, a kojima nije zahtijevano da radnici dostave dodatan dokaz da su zaraženi virusom upravo na radnom mjestu.
• Deset najbolje ocijenjenih jurisdikcija pokriva samo 2% svjetskih radnika, ostavljajući goleme većine zaposlenih ljudi s ograničenim pravima i zaštitom koju će teže ostvariti vezno uz COVID-19. Ukupna radna snaga uzornim državama iznosi 70 milijuna ljudi, dok se svjetskom radnom snagom procjenjuje 3,4 milijarde ljudi.
UNI Global Union i ITUC zabrinuti su da će bez potrebne potpore radnici i njihove obitelji diljem svijeta biti prepušteni da se širokim rasponom posljedica ovog virusa bore sami, uključujući nepoznate utjecaje dugog i ozbiljnog oboljenja od COVID-a, kao što su psihološki zdravstveni problemi ili druge srodne bolesti srca i pluća. Vjerujemo da ILO (Međunarodna organizacija rada) mora hitno reagirati da COVID-19 prepozna kao profesionalna bolest. Ovo priznanje bi ohrabrilo države članice da učine isto i time povećaju socijalnu zaštitu radnika na globalnoj razini.
Zašto je to važno
Zašto je toliko važno radnicima u zdravstvu i skrbi da COVID-19 bude prepoznat kao profesionalna bolest?
Pandemija je nanijela neizrecivi teret na radnike u zdravstvu i skrbi. Istraživanje koje je objavio Amnesty International, UNI Global Union i Međunarodna konfederacija javnih službi otkriva da je najmanje 17.000 zdravstvenih radnika umrlo od COVID-19. Još jedna nedavna studija UNI Global Uniona detaljno opisuje kako su tijekom pandemije starački domovi postali jedna od najopasnijih radnih mjesta na svijetu. U SAD-u, gotovo 500.000 radnika za dugotrajnu njegu bili su zaraženi. Od sredine prosinca 2020. do sredine siječnja 2021. dnevno je umiralo gotovo četiri američka radnika u skrbi odnosno njezi.
Prepoznavanje COVID-19 kao profesionalne bolesti je posebno važno za radnike u zdravstvu i skrbi, jer će im pružiti podršku koja im je potrebna za oporavak od dugotrajne ili kratkotrajne bolesti – bez straha da će izgubiti plaće ili da će, kao što je u mnogim zemljama, biti opterećeni visokim zdravstvenim računima za liječenje od bolesti od koje su oboljeli na radnom mjestu. Treba imati u vidu da u mnogim sustavima ne postoji besplatno i svima dostupno javno zdravstvo kakvo je standard u većini zemalja Europe.
Jasno je će da ekstremne fizičke i psihološke posljedice virusa na radnike u zdravstvu i skrbi trajati još dugo nakon što se ova pošast stavi pod nadzor. Stoga je posebno radnicima u zdravstvu i skrbi važno priznanje COVID-19 kao profesionalne bolesti, uključujući dugotrajne komplikacije koje se mogu javiti nakon bolesti.
Manje je uzornih
Samo 31 zemlja su formalno je priznala COVID-19 kao profesionalnu bolest, dok je 16 drugih zemalja već imalo uspostavljene sustave za podršku radnicima na koje utječe neka pandemija.
Samo 10 zemalja odnosno jurisdikcija (5,5%) dobilo je najbolje ocjene što ukazuje na dobre ili vrlo dobre rezerve za naknadu plaća, liječenje, bolovanje i pomoć u slučaju smrti. Prosječne ocjene dobilo je 55 zemalja, pokazujući da radnici imaju ograničen pristup pogodnostima. Moglo se potvrditi da je naknada za bolovanje dostupna samo u 104 nadležnosti, što znači da gotovo 43% radnika nije imalo pristup plaćenom bolovanju.
Samo 6% proučenih nadležnosti imalo je presumpcijska pravila, propise ili politike koji bez prethodnih dokaza daju automatski pristup liječenju i naknadi plaće za sve radnike kroz socijalno osiguranje, zdravstvene doprinose i druge javne programe. Međutim, kad se razmatra zaštita radnika u zdravstvu taj se postotak ipak popeo na 17%.
Argentina, je dobila najbolji rezultat za zemlju, pokazujući da snažna potpora radnicima ne ovisi o bogatstvu nacije. Iako nisu prva zemlja koja je COVID-19 priznala kao profesionalnu bolest, aktom parlamenta 13. travnja 2020. taj brzi odgovor značio je da radnici mogu dobiti pristup podršci i prije nego što je zdravstveni sustav bio opterećen.
Austrija je također ostvarila rezultat na vrhu. Zakonodavci su napravili promjene u Zakonu o epidemiji koji je u zemlji od 1950. godine, pa su od 15. ožujka 2020. radnici nastavili primati plaću i kad se kod kuće oporavljaju od virusa. Švedska je također brzo djelovala kako bi promijenila svoje zakone u travnju 2020., te se daje naknada plaće i liječenje radnika koji moraju propustiti posao zbog moguće izloženosti virusu odnosno samoizolacije.
U Francuskoj je veza bolesti s radom još uvijek potrebna, ali definicija njege i skrbi je proširena kako bi obuhvatila sve radnike na tom području, uključujući osobe koje pružaju prijevoz za bolesnike, administrativno osoblje u sektoru njege i osoblje u socijalnim i medicinsko-socijalnim ustanovama.
Španjolska je postigla visoke ocjene za usvajanje hitne mjere za omogućiti COVID-19 da se kvalificira kao profesionalna bolest. To su pravo priznali i samozaposlenim radnicima. Radnici su dobili naknadu plaće za razdoblja zaraze i oporavka.
U Njemačkoj i nordijskim zemljama postojeće zakonodavstvo o zaraznim bolestima podrazumijeva da radnici koji obole od COVID-19 imaju automatski pristup bolovanju, naknadi plaće i medicinskoj njezi. Ovdje čak nije bilo potrebe formalne promjene u zakonodavstvu za potporu radnicima. To su najbolji primjeri kako se zemlja može pripremiti za buduće pandemije.
Mnogi nisu učinili dovoljno
Nažalost, jurisdikcije s najmanje podrške ipak su koncentrirane u zemljama s nižim dohotkom, gdje su se radnici već suočavali sa teškim uvjetima rada i prije pandemije.
Ipak u Čileu vlada je svoj sustav socijalne sigurnosti usmjerila na prepoznavanje COVID-19.
U Brazilu vlada je prepoznala COVID-19 kao profesionalnu bolest, ali radnici izvještavaju da je nemoguće ostvariti bilo kakvu državnu pomoć.
Na Filipinima je jaka sindikalna kampanja rezultirala da je ipak COVID-19 priznata kao profesionalna bolest 29. travnja 2021.
U Švicarskoj vlada nije donijela odluku o COVID-19 kao profesionalnoj bolesti, pa su i radnici ostali na milost i nemilost osiguravajućih društava koja donose odluke o njihovoj sudbini. Nedostatak smjernica na saveznoj razini znači da radnici nemaju nikakva jamstva da će njihovi zahtjevi biti prihvaćeni.
Istraživanje UNI Global Union i ITUC pronašlo je mnoge zemlje i jurisdikcije u kojima radnici nemaju pravo na naknadu za bolovanje. Najniže ocijenjene zemlje imaju nekoliko stvari zajedničko. Prvo, svi oni još nisu prepoznali COVID-19 kao profesionalnu bolest. Oni također nisu napravili bilo kakve posebne promjene njihovih regulatornih odredbi za COVID-19. Neke od tih zemalja ipak već imaju socijalne sigurnosne sustave koji omogućuju pokrivanje bolovanja ili nesposobnosti za rad. Međutim, nije jasno jesu li te koristi proširene na radnike s COVID-19.
Potrebno priznanje na međunarodnoj razini
Prepoznavanje COVID-19 kao profesionalne bolesti prema Prilogu I. Konvencije MOR-a 121 i Preporuke 194 bitno bi utjecalo na sve radnike u 24 zemlje koje su ratificirale ovu Konvenciju o naknadama zbog ozljede na radu. Trenutno, samo 11 zemalja koje su ratificirale Konvenciju 121 je krenulo prema prepoznavanju COVID-19. Za one države koje su ratificirale istu, zakonska je obveza prepoznati sve bolesti uključene u Prilog I, uključujući kad se izvrši izmjena i dopuna. Uz to, prema Preporuci 194, bolesti uzrokovane biološkim tvarima na poslu koji nisu izravno spomenuti na popisu (koji je slučaj za COVID-19) može se prepoznati kao profesionalna bolest gdje se uspostavlja izravna veza između rada i radnog mjesta s bolesti. U analizi UNI Global Union i ITUC na popisu kriterija profesionalne bolesti, COVID-19 već treba uključiti u tu listu. Međutim, izričito priznavanje COVID-19 kao profesionalne bolesti od strane Međunarodne organizacije rada poticao bi države članice da učine isto.
Europska unija također bi mogla dodati COVID-19 u sustav Europskog rasporeda profesionalnih bolesti, koji bi odmah pokrio preko 11 milijuna radnika. (Ograničenje ovog istraživanja je to što je programe naknada za bolovanje teško usporediti, zato su povučeni iz analize elementi kao što su naknade za bolovanje, a koje su različite diljem svijeta.)
Hrvatska malo iznad prosjeka
Od 124 zemlje koje su ocijenjene od maksimalnih 15 bodova najvećih 13 bodova osvojila je Argentina te se s njom još 44 zemlje nalaze ispred Hrvatske koja je s 9 drugih zemalja osvojila po 5 bodova, a 69 zemalja nalazi iza nas s još manjim brojem bodova. Australija, SAD, Kanada, koje su ocjenjivane po nižim federalnim i drugim jurisdikcijama također bilježe bolje rezultate s prosjecima oko 7, 8 i 9 bodova, kako su redom i nabrojane.
PREPORUKE
Na temelju ovog istraživanja o 181 jurisdikciji i savjetovanja s radnicima u zdravstvu i njezi odnosno skrbi, UNI Global Union je sažeo set preporuka za pomoć kreatorima vlasti i politike da bolje podržavaju radnike pod utjecajem COVID-19 i da se nose s budućnošću pandemije. Kad vlade ne djeluju, sindikati mogu pregovarati o tim konceptima i za svoje kolektivne ugovore.
1.Automatska kvalifikacija za pogodnosti povezane sa Covid-19 bolesti
Kada postoji razuman rizik od zaraze s COVID-19 na poslu radnici ne bi trebali imati posla s kompliciranim pravnim postupcima za pristup pogodnostima za profesionalne bolesti. Stoga, treba donositi zakone s jezikom presumpcije odnosno pretpostavke, a koji automatski štiti radnike u sredinama s povećanim rizikom od izloženosti COVID-19. To bi uključivalo radnike u prvoj liniji doticaja i obrane od ove bolesti, te one prisiljene nastaviti raditi izvan svojih domova. Ove inicijative moraju uključivati i potporu za duži oporavak i posljedice od COVID, koje uključuju komplikacije srca i pluća pitanja te psihološke bolesti povezane s pandemijom (npr. PTSP, anksioznost i depresija).
2.Pokrivenost za sve radnike bez obzira na oblik radnog odnosa
Radnici u oblicima nestandardnog zaposlenja su često isključeni iz programa vlasti. Radnici trebaju pristup tim programima bez obzira na to kakav je njihov radni odnos.
3.Pouzdano prikupljanje podataka
Podaci vezani uz posao trebali bi se prikupljati na radnim mjestima. Podaci trebaju biti razvrstani prema spolu, dobi, prihodu, obrazovanju, migracijskom statusu, invaliditetu, zemljopisnom položaju, statusu zaposlenja, vrsti posla i bilo kojoj drugoj relevantnoj karakteristici. Podatke poslodavci moraju prijaviti nacionalnim vlastima kako bi bili javno dostupni. Ovi sustavi prikupljanja podataka moraju biti spremni za bilo koji naknadni dokaz zarazne bolesti i odluka koje će učinkovito zaštititi heroje ove pandemije – radnike na prvoj liniji obrane.
4.Općenito uključivanje zaraznih bolesti kao kategorije profesionalne bolesti u politikama i zakonima
Općenito uključivanje zaraznih bolesti u zakone i sredstva zaštite zdravlja i sigurnosti na radu značilo bi da zemlje neće morati donositi amandmane na zakonodavstvo s pojavom nekih novih bolesti. Iako se ovo istraživanje posebno zalaže za COVID-19 kao profesionalnu bolest, uključivanje svih zaraznih bolesti za radnike koji su im izloženi zbog svojeg rada, bilo bi izvrsna pripremna mjera za buduće epidemije ili pandemije.
5.Plaćeno bolovanje za testiranje i oporavak
Uvjeti i naknada plaće zbog bolovanja čine šareni kolaž politika i zakona koji se razlikuju diljem svijeta. Čak i u visoko razvijenim zemljama, poput Kanade i SAD-a, mnogi radnici još uvijek nemaju zajamčen pristup naknadama plaće za vrijeme bolovanja. Prepoznavanje COVID-19 kao profesionalne bolest moglo bi podržati ove inicijative i biti korak u sprečavanju širenja virusa (kako radnici ne bi dolazili i bolesni na posao).
Izvor: www.sgim.hr
